PONEDJELJAK, 02. LIPNJA 2025
Kristova muka kao terapija za nutarnje rane zbog iskrivljene slike o Bogu
Ivan 19, 25-34
Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena. Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: »Ženo! Evo ti sina!« Zatim reče učeniku: »Evo ti majke!« 27 I od toga časa uze je učenik k sebi. Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: »Žedan sam.« A ondje je stajala posuda puna octa. I natakoše na izopovu trsku
spužvu natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima. Čim Isus uze ocat, reče: »Dovršeno je!« I prignuvši glavu, preda duh. Kako bijaše Priprava, da ne bi tijela ostala na križu subotom, jer velik je dan bio one subote, Židovi zamoliše Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu. Dođoše dakle vojnici i prebiše golijeni prvomu i drugomu koji su s Isusom bili raspeti. Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda.
(Izvor: Online Biblija,Kršćanska sadašnjost)
Razmatranje
Ponekad Gospodinovu muku mogu razmatrati na posve pogrešan način te si tako prouzročiti još više boli, osobito ako se teško nosim sa svojim slabostima, što me može odvesti u stanje krivnje i neprihvaćanja samoga sebe. Pogrešno promišljanje o Gospodinovoj muci može me zarobiti u začaranom krugu samooptuživanja i samoodbacivanja. Potpuno je jasno da Isus to ne želi. Njegova volja, sigurno, nije da se moje duhovno i psihičko stanje pogorša. Gospodin želi donijeti pomirenje, dotaknuti one dijelove moga srca koje sam sam odbacio.
Vrlo lako može se dogoditi da tijekom razmatranja muke stavim naglasak isključivo na vlastiti grijeh, promatrajući križ isključivo kao posljedicu svojih padova. Istina je da smo svi sagriješili, još od prvog čovjeka. Da nije grijeha, Isus ne bi trebao biti žrtvovan, s time se možemo složiti. No ako naglasak stavim samo na grijeh, točnije, na vlastitu krivnju, lako potonem još dublje. Prvi i temeljni razlog zbog kojega je Isus otišao na križ jest ljubav. U svojoj boli na križu Bog se ogolio pred palim čovjekom kako bi mu pokazao da ne želi njime nasilno gospodariti, nego ga ljubiti kao što roditelj ljubi svoje dijete.
U Starozavjetnim izvještajima možemo primijetiti kako se slika o Bogu kao Ocu u određenim trenucima znala zamagliti. Narod je padao u idolopoklonstvo jer je, prevaren, mislio da će mu idol pružiti više ljubavi od Boga. Korijen naših padova najčešće se nalazi upravo u iskrivljenoj slici o Bogu. Svaki put kad ga doživljavam dalekim i hladnim, mnogo lakše padnem jer sam biće gladno ljubavi bez koje ne mogu živjeti. Kad god posumnjam u Očevu ljubav, odlazim tražiti ljubav negdje drugdje, a često nađem još veće razočaranje.
Isus se na križu daruje ranjenomu čovjeku – tebi i meni – kako bi svojom krvlju iscijelio strah da smo ostavljeni i kažnjeni. Dok umire na križu, Isus daruje svoju krv, ali i vlastitu majku. Njegova je ljubav prožeta nježnošću što nam jasno dokazuje darujući nam majku. Isus ne stavlja naglasak na moje grijehe i slabosti, nego me poziva da se zagledam u milost, u njega koji mi bezuvjetno daruje svoju ljubav. Samo ta ljubav može iscijeliti moje ranjeno srce i dati mi snagu da ustrajem. Isusova ljubav zauzima se za mene i podiže me u trenucima mojih slabosti.
Zato, kada kažem krv Kristova, mislim na najnježniju sliku Božje ljubavi prema meni, njegovu ljubljenom djetetu.
Piše: p. Ivan Raljušić