Što (činiti) s prazninom u nama?
NEDJELJA, 3. KOLOVOZA 2025.
Praznina kao izvor unutarnje borbe
Duboko i često u sebi znamo osjećati prazninu koja itekako djeluje na naše mentalno stanje tako da ga nažalost pogorša. Javlja se bezvoljnost i besmisao te koliko se god pokušavamo oduprijeti tom stanju, stvari kao da se samo pogoršavaju. Molitva postaje teška i daleka, a Bog kao da ne čuje naš vapaj Njemu upućen.
Proživljavamo iskustvo ostavljenosti i zanemarenosti, pogotovo još kada čitamo i slušamo kako je Bog sama ljubav i nježnost pa se pitamo gdje smo pogriješili. Zar je ta vječna ljubav zaboravila na mene, na nas? Svakakve nam misli tada padaju na pamet. Možda sam čak previše grešan pa me zato On ne želi uslišiti? U stanju nutarnje praznine svašta nam negativno padne na pamet kada je Bog u pitanju te naša slika o Njemu postaje sve više bolesna i iskrivljena. Počinjemo vjerovati da smo zaista prepušteni samima sebi te kako se Bogu možemo obratiti za pomoć tek kada prestanemo griješiti.
Posljedice neprihvaćene boli
Naša nutarnja bol postaje neizdrživa pa u tom stanju mnogi, nažalost, postanu ovisnici o alkoholu, drogi, kocki ili nekoj drugoj vrsti poroka. Neki utjehu traže u nezdravim vezama pa trpe različita maltretiranja samo da nisu sami jer se izuzetno plaše ostati sami zbog osjećaja praznine. Počinjemo biti ovisni o tuđim mišljenjima i priznanjima od drugih samo kako bi se barem na tren umanjila naša bezvrijednost i praznina.
Svatko od nas čezne da bude ispunjen i da doživi iskustvo mira u duši. I ja kao svećenik znam proživljavati duboko iskustvo nutarnje praznine, jer ipak sam samo čovjek, iako sam Njegov poslanik. U takvim periodima moja molitva i odnos s Bogom često ne donese željen osjećaj ispunjenosti što itekako zna izazvati frustraciju.
Prihvaćanje praznine kao duhovni put
Koliko samo puta poželimo da ta praznina nestane jer ne znamo kako je nositi. Stvaramo odbojnost prema njoj i sve bi učinili samo da jednom zauvijek nestane.
Čitajući Henrija Nouwena primijetio sam kako on u svojim knjigama govori o važnosti prihvaćanja svoje praznine i nutarnje boli. On kaže da naša nutarnja slomljenost ne umanjuje naš život kao dar, već da i naša bol može postati itekako dragocjena u odnosu s drugima.
Meni je njegov stav puno pomogao da učim prihvaćati svoje emocije i da kao ranjiv čovjek imam pravo sve osjećati te da nije grijeh biti prazan i razočaran, i što je još važnije, da moj grijeh nije uzrok toj praznini. Iako Boga ne osjećam u svojoj molitvi, iako se praznina čini beskrajna, On je ustvari u središtu moje boli.
Prihvaćajući svoju prazninu naučio sam da tek tada polako upoznajem moga Stvoritelja koji nije hladan i dalek, već čista ljubav koja me razumije i sa mnom suosjeća. Prihvaćanjem svoje praznine ona postaje moja molitva, ona najdublja čežnja za Bogom. Ta praznina mi govori da sam neprestano potreban njegove ljubavi i dobrote.
Poziv na zajedništvo i međusobno darivanje
Ako kao svećenik želim biti blizak ljudima i imati razumijevanje za njih, tada je to nemoguće ako sam ne prihvaćam nutarnju bol praznine. Smatram da je praznina također ostala u nama kao dar jer kroz nju učimo da smo potrebni jedni drugima i da ne možemo živjeti svoj život bez naše braće i sestara.
Evanđelje nas neprestano upućuje jedne prema drugima, poput djece koja neprestano čeznu za novim prijateljstvima i igračkama, tako smo i mi pozvani hrabriti jedni druge, podizati, zagrliti, osjetiti tuđu bol praznine i reći tim ljudima da nisu sami. Bog neprestano čezne djelovati kroz nas i tako se očituje Njegova ljubav u ovome svijetu.
Pisanje kao oblik molitve i služenja
Baš zato što i sam znam biti slomljen i prazan iznutra, pokrenuo sam ovu stranicu iz želje da bude dar ljudima koji ne znaju kako nositi svoju bol.
Samo pisanje ovog teksta mi je poput najljepše molitve za sve vas koji ovo čitate i tako moja praznina postaje dar. Ja sam ispunjen dok ovo pišem jer znam da je svako slovo proizišlo iz srca koje također osjeća bol, ali bol koja ne vodi u očaj, već bol koja postaje dar.
Praznina kao put do istinske ispunjenosti
Praznina me potiče da ne budem uspavan, već da otkrivam kako Božja ljubav na različite načine djeluje u mom životu. Što više na silu odbacujem prazninu, ja sam sve više prazan, a svaki put kad je prigrlim i zamolim Boga da kroz nju proslavi moje propovijedi, tada nagovori i tekstovi koje pišem postaju duboki i ljekoviti i sve dobiva smisao.
Naša će praznina biti u potpunosti ispunjena u vječnosti, dok ovdje na zemlji ona ima svoj smisao samo u svrhu kako bismo pogledali oko sebe te da bismo shvatili da smo pozvani biti jedni drugima dar. Tako me praznina lišava sebičnosti i iskrivljenog sebeljublja. Ona me uči poniznosti i nenametljivoj ljubavi. Moja mi praznina govori da sam potreban darivanja sebe drugima jer svaki put kada doživim da sam nekome izmamio osmijeh na licu, tada moja praznina biva ispunjena ljubavlju i smislom i pretvara se u onu pravu ispunjenost.
p. Ivan Raljušić