Kada čujemo riječ molitva, obično nam na pamet dođu molitve koje redovito molimo. Netko će pomisliti na krunicu ili devetnicu, a netko na razmatranje Svetoga pisma i slično. Ono što nas ponekad muči jest pitanje koliko smo molili, odnosno koliko smo dugo bili u molitvi i jesmo li u njoj bili dovoljno sabrani i srčani. Tako se dogodi da, ako ništa nismo osjetili ili doživjeli, odmah zaključimo kako naša molitva nije bila uspješna.

Koliko se puta nakon molitve javi osjećaj krivnje jer smo uvjereni da nas Bog nije čuo zato što nismo bili savršeno koncentrirani onako kako smo željeli? Često zaboravljamo da smo ranjivi i krhki te da svi u sebi nosimo određene ranjene slike o Bogu. Što je ta slika iskrivljenija, to je i naša patnja veća jer vjerujemo da bi nam Bog možda pomogao kad bismo bili sabraniji ili „bolji” u molitvi.

Slušajući ljude kao svećenik, mogu primijetiti kako često pokušavamo svojim molitvama „pokrenuti” Boga, kao da je bez naše molitve nezainteresiran i hladan prema našim životnim bolima. Međutim, smatram da molitva ne pokreće Boga, nego nam pomaže prepoznati njegovo djelovanje u vlastitom životu. Ako vjerujem da moram nagovoriti Boga na djelovanje, tada je logično da ću osjećati krivnju jer ne molim dovoljno dugo ili zato što sam opterećen riječima koje izgovaram – jesu li dovoljno precizne i dobro oblikovane da dotaknu Božje srce.

Primjerice, osoba koja pati od depresije može zbog toga još dublje potonuti u bolne epizode jer se osjeća kao da je u začaranom krugu. S jedne strane nema snage dugo moliti, a s druge strane, kada izgovara naučene molitve, osjeća prazninu. Tada sve više vjeruje da je odbačena i ostavljena od Boga, što dodatno pojačava osjećaj krivnje i neprihvaćanja sebe.

Ono što nam može pomoći jest molitva koja nije opterećena mnoštvom riječi, zaziva ili očekivanja da nešto moramo osjetiti ili doživjeti. Osobno se najviše trudim oko vlastite slike o Bogu. Svjestan sam da mi je svakoga dana potrebno novo ozdravljenje te da je važno kakav sadržaj slušam i čitam. Ako počnem sumnjati u Božje beskrajno milosrđe i nježnost, već sam na putu prema krivnji i doživljaju Boga kao hladnog i dalekog.

Prije nego što uronim u tišinu, nastojim osvijestiti da je Bog dobar, blag i da nikada ne kažnjava. On živi u meni i ne moram ga zazivati da dođe. Ta je priprema važna jer, ako u tišinu ulazimo s uvjerenjem da je Bog hladno biće, tada nam boravak u tišini može postati dodatno bolan.

U tišinu ne ulazim s namjerom da nešto moram doživjeti ili da se stvari moraju odvijati onako kako ja želim. Ne ulazim u tišinu kako bih se svidio Bogu koji će mi nakon toga uslišati želje za koje ga molim. U tišinu se ulazi polako i strpljivo, samo s jednom željom – prebivati s Bogom koji je ljubav u dubini vlastite nutrine.

Posve je normalno da misli lutaju i da se pojavljuju različite slike, osobito na početku. Na to ne treba obraćati posebnu pozornost. Važno je uvijek se polako i smireno vraćati svojoj nutrini, s povjerenjem da je ljubav u nama i da ju ne moramo moliti da nas ljubi, jer nas ona sama po sebi već savršeno ljubi.

Pritom je važno naglasiti da ne trebamo ništa skrivati ni potiskivati, nego dopustiti emocijama da budu prisutne takve kakve jesu. Ako osjetimo dosadu, ne trebamo joj se opirati nego ostati usmjereni na osluškivanje tišine i držati se istine da smo ljubljeni, pa čak i kada to trenutačno ne osjećamo.

U sabranosti nam može pomoći polagano izgovaranje riječi poput Isus ili Stvoritelj, ali možemo biti i potpuno bez riječi. Za početak je dovoljno desetak minuta. Važno je biti strpljiv i postupno se vježbati, bez očekivanja brzih rezultata i trenutnih rješenja za životne probleme.

Dobro je imati mali kutak u domu u kojemu možemo boraviti u miru i tišini, ali jednako tako možemo otići u prirodu i ondje se prepustiti tišini. Nije potrebno puštati glazbu u pozadini jer se učimo biti u miru i tišini. Previše je buke u nama i oko nas pa upravo zato ovakav kontemplativni pristup molitvi može biti veliko i iscjeljujuće otkriće. On nas vodi prema uranjanju u Božju ljubav koja nije daleko od nas nego prebiva u nama samima.

Piše: p. Ivan Raljušić