ČETVRTAK, 31.SRPNJA 2025.
Ispovijest o borbi sa depresijom i putu prema ozdravljenju
PIŠE: SABINA KAVUR
Ivana Ljubić, rođena 3.3.1994. u Bjelovaru, djetinjstvo i rano mladenaštvo provela je u Daruvaru. Završila je Opću gimnaziju u Daruvaru i krenula na Učiteljski fakultet. Trenutno radi u školi kao asistent u nastavi.
Ivana je ugodna, jednostavna i skromna osoba- duša koja zrači iskrenošću i toplinom. Spojila nas je zajednička želja: pomoći drugima dijeleći osobna iskustva. Upoznale smo se putem Instagrama, a odmah je bilo jasno da nas povezuje isti cilj-pružiti podršku onima koji prolaze kroz slične životne borbe.
Ivana je jedna od rijetkih koja je skupila hrabrost javno progovoriti o borbi s anksioznošću i depresijom. U ovom intervjuu dijeli kako joj je, uz stručnu pomoć, vjera bila ključna na putu ozdravljenja. Iako odluka da o tome govori nije bila laka, ponajviše zbog straha od stigme, odlučila je podijeliti svoju priču u nadi da će nekome donijeti snagu i nadu.
Sve veći broj ljudi suočava se s izazovima mentalnog zdravlja, a ovakva svjedočanstva važnija su više nego ikada. Ivana ide protiv struje i upravo zato se njezin glas danas tako snažno i jasno treba čuti. O svojoj borbi i vjeri govori i u knjizi koju uskoro planira objaviti.
Ivana, za početak reci nešto o sebi!
Ime mi je Ivana, prije svega sam ljubljeno dijete Božje, zatim supruga i majka. Za ovaj svijet tako neznatna osoba, a u Božjim očima tako dragocjena i velika. Zaljubljena sam u cvijeće i more. Volim sitnice koje život znače, primjerice druženje s prijateljima. U slobodno vrijeme rado čitam, otvorena sam usvajanju novih znanja jer smatram da čovjek uči dok je živ, volim i pisati. Od fizičkih aktivnosti najviše volim trčanje, premda u posljednje vrijeme nisam aktivna.
Molim te da se prisjetiš malo svog odrastanja. Iz kakve obitelji dolaziš?
Dolazim iz mnogobrojne katoličke obitelji, najmlađi sam član, tako da tijekom odrastanja nije manjkalo društva i veselja. Roditelji su bili praktični vjernici i trudili su se prenijeti vjeru na nas te nam usaditi temeljne kršćanske i ljudske vrijednosti. Mislim da su uspjeli. Nažalost, otac je preminuo kada sam ja imala 11 godina, vrlo mlad. To me još više povezalo s mojom braćom i sestrama jer su stariji “vukli” za nas mlađe.
Kako bi sebe opisala u tom periodu života? Jesi već tada osjetila neku unutarnju patnju?
Kada pogledam unatrag, vidim da sam u toj dobi bila dosta povučena. Mama uvijek govori da sam bila mirna i dobra djevojčica. Mislim da sam u sebi snažno platila zbog gubitka oca te sam taj nedostatak nadoknađivala kroz neke druge odnose. Tijekom školovanja je sve bilo dobro, imala sam svoj krug ljudi i bila sam fokusirana na školu i učenje pa nisam previše bila ni svjesna nekih drugih stvari s kojima se danas borim.
"Život je satkan od lijepih i od teških trenutaka, ali svaki je tu s razlogom."
Vjerujem da tvoje svjedočanstvo može pomoći mnogim ljudima. Kada je počela tvoja borba s depresijom?
Želim napomenuti da je ovo moje svjedočanstvo prije svega motivirano željom da pomogne drugima koji se bore sa sličnim problemima i, naravno, da sve bude bogu na hvalu i slavu. Naravno, želim naglasiti da je ovo moje osobno iskustvo i da svatko od nas ima svoj način nošenja s bolešću, svoj osobni odnos s Bogom, način molitve i slično. Moja se prva epizoda depresije dogodila u razdoblju studija, mislim da okidač nije bio samo jedan događaj, već je bila rezultat nakupljenih stresnih situacija i emocija koje se nisu na vrijeme razradile. Ja sam u razdoblju srednje škole živjela u nekom svom svijetu s “ružičastim naočalama” i sve mi je izgledalo kao iz bajke. Kasnije se ispostavilo da svijet ipak nije takav, kao ni ljudi, što je onda dovelo do prve epizode depresije.
Mnogi ljudi se srame reći nekome kako se osjećaju. Jesi li ti povjerila nekome što proživljavaš?
Moje je stanje bilo dosta i fizički i psihički loše. Poremetio mi se ritam spavanja i hranjenja. tj. gubitak apetita i sna, ubrzane misli, preveliki strah od smrti. Baš sam bila na izmaku snaga što moja obitelj nije mogla ne primijetiti jer mislim da je to bio zadnji alarm da nešto poduzmu. Bili su upućeni u sve i znam da je i kod njih prevladao strah i zbunjenost jer nisu razumjeli što se događa sa mnom te su odlučili potražiti stručnu pomoć. Odveli su me mojoj doktorici koja nam je dala uputnicu za bolnicu.
Kako si doživjela hospitalizaciju?
U bolnici sam boravila predugih mjesec dana koji su se činili kao vječnost. Svaki dan sam se nadala da je baš taj dan kada Idem doma. Bila sam zbunjena. Pitala sam se zašto, osjećala sam se odbačeno i od Boga i od ljudi. Osjećaj bespomoćnosti i na kraju razočaranja u obitelj jer su me tamo smjestili. Tada nisam shvaćala da su napravili najbolje za mene u tom trenutku.
Što ti je najviše pomoglo da preživiš boravak u bolnici?
Bez obzira na sve one loše osjećaje, tamo sam bila izuzetno zadovoljna sa stručnim timom (doktori i medicinske sestre). Upoznala sam drage i simpatične ljude koji su me znali razveseliti. S nekima još i danas održavam kontakt porukama. Vrijeme sam kratila molitvom, najčešće sam molila krunicu Božjeg milosrđa. Budila bih se noću i molila, ali to nije bilo ni slično odnosu koji danas imam s Bogom. Jedna od loših navika koja je nastala baš tamo jest pušenje jer me to tada smirivalo, ali i povezivalo s drugima. Hvala Bogu i Gospi, danas sam slobodna od te ovisnosti.
Koliko ti vjera pomaže u takvim situacijama?
Vjera i molitva u bolnici tada i sada je neusporediva. U bolnici sam, kao što sam rekla, molila, ali po mome mišljenju, to je bilo samo puko nabrajanje naučenih formalnih molitvi. Danas je to svjesnost Božje prisutnosti i pomoći u mom životu svaki dan, svjesnost da je Bog živ i sveprisutan. Više nije prisutna samo moja osobna molitva, već pravi sakramentalni život i molitva kroz zajednicu Kristofori- Škole molitve i Izgradnje obitelji koje pohađam, i koji su, kako ja kažem, bedemi vjere za mene.
Kako je izgledao tvoj povratak u “stvarni” svijet nakon izlaska iz bolnice?
Nakon izlaska iz bolnice zdravstveno je stanje bilo bolje, ali budući da dolazim iz maloga grada, susret s okolinom nije bio baš najbolji, barem iz moje perspektive. Na neki način, kao da su se na mene zalijepile etikete jer sam bila na psihijatriji. Svi su sve znali i osjećala se negativnost i osude u zraku. Ponekad sam najviše voljela biti zatvorena u svoja četiri zida, ali moja obitelj je bila ta koja me najviše izvlačila iz kuće i nikada se nisu sramili mene i moga stanja. Kako je rasla moja vjera i učenje o duhovnosti i Bogu, spoznala sam da zapravo i nije bitno što drugi misle o meni, već što Bog misli, a za Njega sam ljubljena, dragocjena i jedinstvena.
Važno je reći da si potražila i psihijatrijsku pomoć. Kako si se odlučila na to?
Budući da sam imala borbe oko prihvaćanja svoga stanja, terapije i svega ostaloga, javila se nova epizoda bolesti te sam opet bila hospitalizirana, ali tog puta samo nekoliko dana i od tada do danas ozbiljno uzimam svoju terapiju. Nakon te epizode, suprug i ja smo pronašli psihijatricu koja me i danas vodi, pruža mi potporu i odlično se slažemo. Zatim je došla faza euforije i totalnog “zabrijavanja”, čak i pod terapijom, ali tada nisam bila hospitalizirana, već se sve uspjelo dovesti u normalu samo od sebe.
"Kako je rasla moja vjera i učenje o duhovnosti i Bogu, spoznala sam da zapravo i nije bitno što drugi misle o meni, već što Bog misli, a za njega sam ljubljena, dragocjena i jedinstvena."
Rekla si da si jednom samoinicijativno prestala piti lijekove. Neki kršćani smatraju da lijekovi nisu potrebni te da je vjera dovoljna za ozdravljenje. Kakvo je tvoje iskustvo?
Kao što sam već spomenula, u početku nisam prihvatila da moram piti lijekove i igrala sam se s njima, malo bih pila, pa ne bih pila, čak sam na svoju ruku prestala neko vrijeme uzimati terapiju jer sam smatrala da meni to ne treba. Već dugi niz godina ozbiljno uzimam svoju terapiju, idem na sve potrebne pretrage i razgovore kod psihijatrice te je to zaista najodgovornije što sam mogla napraviti za sebe. Smatram da je mentalna higijena jednaka onoj dentalne prirode. Mislim da je krivi stav da mi kao kršćani trebamo samo vjerovati i da ćemo ozdraviti. Bog je stvorio i liječnike i lijekove s ciljem da nam pomognu i to trebamo iskoristiti. To je isto kao da se osobu koja ima neku fizičku bolest osudi za to što pije lijekove. Nema razlike između fizičke i psihičke bolesti i uzimanja lijekova. Kod mene jedno ne isključuje drugo, i vjera i lijekovi. Jedino razdoblje kada sam bila bez terapije su moje trudnoće.
Ljudi se boje tražiti pomoć da ih okolina ne bi osudila i proglasila ludima. Što bi im poručila?
Ljudi su danas skloni osudama bez obzira o čemu je riječ, o kojoj vrsti bolesti, a s druge strane prihvaćaju razne neprimjerene oblike ponašanja. Znam da je teško, ali zaista se treba odmaknuti od toga što drugi misle o tebi. Bitno je što Bog misli, a za Njega smo svi jedinstveni i vrijedni. Nije se rodio tko bi svijetu ugodio. Sjetite se ovog dijela iz Evanđelja: ”A Isus im reče: Prorok nije bez časti doli u svom zavičaju, među rodbinom i u svojoj kući.” Ponekad će nas bolje razumjeti netko tko nam nenadano uđe u život jer ćemo se toj osobi lakše otvoriti nego nekome iz obitelji. Molite Boga da vam pošalje takve osobe u život, jer će s njima sve biti lakše.
Što ti danas najviše pomaže u borbi s depresijom?
Ne znači da će ono što meni pomaže pomoći i nekome drugome. Možda će baš kod nekog drugog ta moja aktivnost izazvati kontraefekt. Navest ću ono što meni pomaže-prihvaćam kada epizoda bolesti dođe jer u životu sve prolazi, i lijepo i ružno, tako će i ta faza proći, prepuštam sve u Božje ruke, molim čak i kada mislim da nema smisla i da me Bog ne čuje, natjeram se tijekom dana napraviti makar jedan od kućanskih poslova, izađem na zrak u šetnju, poslušam neku pjesmu slavljenja, pročitam duhovno štivo, natjeram se izaći među ljude, posvjetujem se s liječnikom, redovito uzimam terapiju i znam da nisam sama.
"Bog je stvorio i liječnike i lijekove s ciljem da nam pomognu i to trebamo iskoristiti."
Važno je imati i podršku okoline. Tko ti je najveća podrška?
Najveća podrška u životu mi je suprug koji je svaki dan sa mnom, najbolje me poznaje. Ponekad on primijeti prve znakove promjene nakon čega zovemo psihijatricu te se dalje u dogovoru s njom nosimo sa situacijom.
Što bi poručila onima koji nemaju podršku, koji su sami u svemu tome?
Poručila bih im da nisu sami jer je Bog uvijek s nama, ali je pitanje koliko ga mi želimo uključiti u našu svakodnevicu. Također preporučujem da se uključe u neku molitvenu zajednicu i na taj način mole jer je velika snaga zagovorne molitve. Meni su puno pomogli individualni razgovori s voditeljem zajednice i njegova molitva za mene. Znam da smo ponekad pretrpani svakodnevnim obavezama, ali vrijeme za Boga nije potraćeno vrijeme.
Kako danas gledaš na svoj život s obzirom na sve što si prošla?
Kad se danas osvrnem unatrag, vidim da se bog silno proslavio kroz moj život, zahvalna sam i na svakom ružnom i lijepom trenutku jer mislim da me sve to oblikovalo u osobu kakva sam danas. Bog mi je dokazao da sve mogu u Onome koji me jača razbivši sve moje sumnje i strahove da nešto neću moći. Život je satkan od lijepih i od teških trenutaka, ali svaki je tu s razlogom. Smatram da sam još u procesu izgradnje i da Bog ima velike planove sa mnom. Premda je bolest u remisiji, više ne robujem strahu što ću i kako ću ako opet dođe do epizode bolesti jer su moje zdravlje i moja bolest u Božjim rukama i On će napraviti najbolje za mene.
S obzirom da si prošla veliku patnju odlučila si svoje svjedočanstvo iznijeti u knjizi koju planiraš uskoro objaviti. Kako si došla do te ideje?
Volim pisati. Bog mi je darovao talent za pisanje koji sam otkrila u trenucima najveće boli, zahvalna sam Mu na tome daru. Posebno volim pisati kratke priče i pjesme, a budući da inače vodim i svoje duhovne dnevnike, odlučila sam sve to objediniti u jednoj knjižici koja će biti prošireni oblik svjedočanstva. Vjerujem da je iznimno važno svjedočiti i otvoreno govoriti o ovoj temi kako bi se smanjile predrasude. Inače sam osoba koja voli čitati duhovnu literaturu i posebno me nadahnjuju stvarne priče koje govore o osobnim iskustvima. Upravo zato, odlučila sam ono najvažnije iz svog života prenijeti na papir.
Za kraj, što bi poručila onima koji se nalaze u situaciji sličnoj tvojoj i ne vide izlaz?
Tebi koji sada ovo čitaš! Nemoj misliti da je to slučajnost. Vrijedan si, Bog ti je darovao život i želio te prije tvojih roditelja, stvorio te na svoju sliku i priliku, za Njega si dragocjen. Možda se osjećaš tako loše da ne vidiš izlaz iz tame, ali znaj da svjetlo postoji. To svjetlo je Isus Krist. Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube. Zato izabere baš nas malene, naoko beznačajne, i od nas čini svoja najljepša remek-djela. Sjeti se Abrahama, Mojsija, Davida, Gideona i ostalih kroz koje se Bog proslavio.
I za kraj ću citirati dio iz pjesme:
“Samo želim reći ime Isus svakom strahu i depresiji, zarobljenoj duši u tjeskobi kažem ISUS.
To ime moćno, Ime što liječi i život je!
Utvrde ruši, kroz tamu svijetli
K’o vatra je!”