PONEDJELJAK, 09. LIPNJA 2025.
Između mene i mene (ili Kako naučiti reći NE i ne pasti u nesvijest)
📄 Na papiru je sve bilo u redu
Ima posao. Kuću. Muža. Psa koji je djelomično odgojen. Nije idealno, ali nije ni reality show. Na papiru.
👀 Stvarnost je malo drugačija
U stvarnosti, kolege su imali savršen talent da slučajno zaborave svoj dio posla. Šef je mislio da je “teamwork” kad on smisli ideju, a ona napravi većinu.
Kod kuće je pas ignorirao osnovne naredbe, muž osnovne znakove umora, a ona – sebe. Ne zna točno kada je postala tihi volonter vlastitog života. Možda onda kad je šefu rekla: “Ma nema problema, mogu ja i to.” Ili kad je mužu treći put zaredom rekla: “Ne brini, čim nađem malo vremena, promijenit ću gume na autu (naravno, kod vulkanizera).” To malo vremena još nije pronašla pa se zimske gume prže na lipanjskom asfaltu.
🛋 Terapeutski kauč, ne onaj za odmor
Zato je jednog utorka, između vođenja Excel tablica i guljenja krumpira, završila na kauču. Ne onom za odmaranje, nego onom terapeutskom.
Tamo je, umjesto uobičajenog: “Sve je ok, došla sam samo malo preventivno”, izustila rečenicu koja je označila početak revolucije: “Zapravo, uopće ne znam gdje sam nestala.”
🧠 Rafalna iskrenost
„Na poslu je granica postala misaona imenica. Kolege uredno zaboravljaju svoje obveze, ali imaju sjajno pamćenje kada moj broj treba interno okrenuti. Šef, s druge strane, ima prirodni talent da vidi u meni sve resurse ovog svijeta osim onih koji se zovu “umorna”, “zatrpana” i “čovjek”.
🐾 Kod kuće nije bolje
Kod kuće… ah, kod kuće me ni pas ne sluša. Da se razumijemo, volim svog psa, ali već treći put danas laje na susjeda i ignorira me kada ga zovem. Osjećam kako moj autoritet pada brže od kuhanog špinata u vreloj vodi.
Muž? Divan je. Samo… nekako mislim da bi mu bilo naporno kada bih ga zamolila da promijeni gume, barem jednom opere auto ili skuha ručak. Jer, što ako je umoran? Ili mu nije do toga? Ili ima druge obveze? Bolje da ništa ne kažem. I tako perem i auto, i krumpire, i svoje granice koje su, čini se, u leru.“
🎞 Emocionalni slideshow
Suze već naviru. I taman kada je mislila da je sve to filozofiranje, trenutak slabosti, mozak je odlučio poslužiti emocionalni slideshow.
Slika s prve pričesti. Brat, četiri godine mlađi, drži njenu Uspomenu na prvu pričest. Ozaren kao da drži Grand Prix. Ona? Kiselog osmijeha, spuštenih ramena… zaboravila na fotografa. (Tko uopće zaboravi fotografa ispred fotografa?!)
💡 “Nije važno, neka se veseli”
Tu je sve sjelo. Još od bijele haljine i bratova trijumfa, uvježbavala je rečenicu: “Nije važno, neka se veseli.”
Posljedično:
- Na poslu je uvijek bilo važnije da se kolege ne osjete prozvano ili da ne pomisle da ona nešto želi.
- Kod kuće da muž ne osjeti pritisak, odnosno obvezu
- Da pas ima emocionalnu slobodu lajati, kad god.
🧱 Granice nisu zidovi
Ali, granice nisu zidovi, a nisu ni vrata bez brave. Viktor Frankl bi rekao da čovjek nije uvjetovan okolnostima, već ima slobodu zauzeti stav prema tim okolnostima.
„Pa dobro, rekla sam, a koji je Vaš stav prema ovome?””Trenutno? Statistkinja vlastitog raspada.“
✍️ Papir, kemijska i par važnih pitanja
Onda smo sjela. Doslovno i metaforički. Uzele papir i kemijsku. Upitala sam je: “Što je Vaša odgovornost, a što nije?Tko Vas to tjera da šutite? (spoiler: ona sama). Što biste savjetovali najboljoj prijateljici da Vam ispriča sve što ste Vi meni ispričali?”
Odgovor je bio jasan:
“Draga, kad ti netko stavi ruksak pun cigli, ne moraš reći: “Hvala”, i nositi ga. Možeš reći: “Hvala, ali to nije moje.”
⚡ Prvi koraci prema granicama
Već se na sljedećem susretu pohvalila kako je u ponedjeljak kolegi bez problema rekla: “Zanimljivo, čini se da si zaboravio da si ti danas zadužen za to. Ja sam svoj dio već napravila.”
Nije bilo potresa. Samo tišina. I odjednom… akcija.
Šefa je umjesto klimanja glavom, upitala: “Što biste rekli da probamo raspodijeliti pravednije odgovornosti kako bi se svi osjećali ravnopravno?”
Šef je trepnuo. Zbunjen, no nije se raspao, niti sam dobila otkaz. Zapravo, rekao je: “Hmmm… pa to ima smisla.”
Kod kuće je, pazite sad, rekla mužu: “Znam da si umoran, ali meni bi stvarno puno značilo da odeš promijeniti gume ovaj tjedan. I možda skuhaš nešto kada si doma prije mene?”
Znate što je odgovorio? “Ok, pa mogu. Samo mi reci koji dan i što.”
Pas još uvijek ne sluša. Ali ni susjed nije previše simpatičan.
✅ Zaključak: Granice su ljubazna jasnoća
Granice nisu oružje. One su ljubazna jasnoća, način da kažemo sebi i drugima: “Ovo mogu. Ovo ne mogu. Nije moj posao da sve nosim sama.”
V. Frankl je rekao da čovjek odlučuje tko želi biti, usprkos svemu. Ona je odlučila biti žena koja zna reći “ne”, “ne mogu”, “možeš ti to” i “hvala, ali ne, hvala.”
Zatim je, vjerovali ili ne, prvi puta nakon dugo vremena legla ranije, pila čaj i čitala knjigu. Bez osjećaja krivnje. Bez liste u glavi. Bez potrebe da zasluži pauzu.
Da, da, moguće je!
Piše: Ivana Ćosić