Kako pronaći smisao u najvećoj patnji otkrit će vam ova logoterapeutkinja
UTORAK, 27. SVIBNJA 2025.
PIŠE: SABINA KAVUR
Osnivač logoterapije, Viktor Frankl, naglašavao je da je temeljna zadaća svakog čovjeka pronaći smisao vlastitog života. Naša logoterapeutkinja Antonija Radoš svoj poziv vidi u pomaganju drugima da otkriju smisao. To smatra svojim najvećim uspjehom.
Antoniju ne krasi samo znanje već i veliko srce, stoga svoje stručno znanje koristi za ljudsku dobrobit.
U ovom razgovoru govori kako logoterapija pomaže njoj, tumači važnost duhovne dimenzije u psihoterapiji, dijeli s kakvim se izazovima njezini klijenti suočavaju te kako im pomaže na putu promjene.
Pitanja sam postavljala razmišljajući kao psihologinja i vjernica, ali prije svega kao osoba koja se i sama susrela s patnjom.
Vjerujem, draga Svjetiljko, da ćeš u ovom razgovoru pronaći korisne informacije, osobito ako ti ili netko tebi blizak traži stručnu pomoć i dublje razumijevanje vlastitog puta.
Antonija, možete li se kratko predstaviti?
Moje ime je Antonija Radoš. Po struci sam psihologinja i psihoterapeutkinja sa završenim poslijediplomskim studijem iz područja egzistencijalne analize i logoterapije.
Možete li ukratko objasniti što je logoterapija i po čemu se razlikuje od ostalih psihoterapijskih pravaca?
Logoterapija je psihoterapijski pravac koji svoj teorijski dio vuče iz egzistencijalne analize. Ustanovio ga je Viktor Frankl, a važnost koju pridaje duhovnoj dimenziji čovjeka razlikuje ga od ostalih psihoterapijskih pravaca.
"Rekao sam da u teškim trenucima uvijek postoji netko- prijatelj, žena, netko živ ili mrtav, Bog- i taj netko ne očekuje da ga ne razočaramo." (V.Frankl)
Kako logoterapija odgovara na pitanje tko sam ja?
Logoterapija se bavi svim važnim egzistencijalnim pitanjima te nam daje i odgovor na vječno pitanje tko sam ja kroz pozitivnu perspektivu, kroz dobro i vrijedno u nama, jedinstveno i posebno, kakav je baš svaki čovjek.
"Da, smatram da je duhovna dimenzija čovjeka nepravedno zanemarena."
Što je utjecalo na vašu odluku da upišete logoterapiju?
Dvoumila sam se između psihoterapije i doktorskog studija. Ono što je prevagnulo bio je trenutak u kojem sam se prisjetila zbog čega sam uopće upisala psihologiju, a to je bila želja da radim s ljudima i da im pomažem razgovorom. To je bilo puno bliže savjetodavnom i psihoterapijskom radu. Za logoterapiju sam se odlučila zbog duhovne dimenzije ovog psihoterapijskog pravca. Iako smo svi u životu prošli neku patnju, ne mogu reći da sam zbog patnje upisala logoterapiju, ali je ona promijenila moj pogled na patnju.
"Što znači biti odgovoran prema životu? Prije svega, shvatiti da je život zadatak" (V.Frankl)
Spomenuli ste važnost duhovne dimenzije u logoterapiji. Kako je duhovnost povezana s psihologijom?
Rekla bih da je godinama duhovna dimenzija odsijecana od psihologije jer je bilo jako važno da se psihologija dokaže kao znanost. Sve što se nije moglo podvući pod statističku vjerojatnost za pogrešku manju od 5% otpalo je od psihologije, stoga je i čovjekova duhovnost u velikoj mjeri isključena iz suvremene psihologije.
Govoreći o mentalnom zdravlju Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) danas čovjeka promatra, između ostalog, i kao duhovno biće. Smatrate li da bi psihologija trebala veću pažnju posvetiti upravo duhovnoj dimenziji, pa samim time i logoterapiji?
Da, smatram da je duhovna dimenzija čovjeka nepravedno zanemarena. Mnogi psiholozi uopće ne znaju za logoterapijski pristup, a kamoli prosječan čovjek.
"Važno je da ljudi koji su imali osobno iskustvo psihoterapijskog procesa progovaraju o tome."
Zašto bi se netko obratio logoterapeutu za stručnu pomoć?
Mislim da je logoterapija, baš kao i duhovnost, pravac koji se bavi vječnim egzistencijalnim pitanjima poput patnje, smrti, grižnje savjesti, depresivnosti, sudbine te zbog toga može pomoći u suočavanju s različitim problemima, a posebno u onima za koje se čini da nema nade. Viktor Frankl kaže kako uvijek možemo učiniti nešto, barem promijeniti naš stav prema nekom problemu ili situaciji.
Kako ljudi reagiraju na koncept logoterapije? Ima li više onih koje duhovna dimenzija privuče ili odustaju zbog toga?
Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje jer se krećem među ljudima koji podržavaju duhovnost pa sigurno nemam realnu sliku. Ipak, ovdje je bitno razlikovati duhovnost od religije. Svi smo mi duhovne osobe, ali neki od nas su više, a neki manje religiozni.
S obzirom na različit način života, tko sve traži pomoć od Vas (vjernici, ateisti, agnostici, ljudi drugih vjeroispovijesti…)?
Najčešće vjernici katolici. Bilo je onih koji se nisu izjašnjavali, koji su u traženju i tek nekoliko pripadnika drugih vjeroispovijesti.
Jeste li imali iskustvo da je netko bio duboko ranjen (npr. ateist), a na kraju se pokazalo da je došao u doticaj s duhovnom dimenzijom?
Bilo je takvih iskustava na studiju logoterapije. Među mojim kolegama bilo je onih koji su došli sa sumnjama, ali su već na drugoj godini „kupljeni“. Naravno, bez ikakve prisile, već osvjedočeni svojim i tuđim iskustvima. To su bile osobe otvorene za raspravu o duhovnim stvarima.
Neka ti nitko ne dođe, a da od tebe ne ode bolji i sretniji. (Marija Tereza)
Ljudi se još uvijek boje osude okoline, da će ih smatrati „ludima” ako odu na psihoterapiju. Kako postići da se ljudi oslobode straha od stigmatizacije?
Važno je da ljudi koji su imali osobno iskustvo psihoterapijskog procesa progovaraju o tome. Mi psihoterapeuti trebamo doprinositi svojoj struci i skidanju tih stigmi, svatko na svoj način, jednostavnim govorom, pričama s kojima se ljudi mogu lako poistovjetiti…
Koji su najčešći problemi zbog kojih Vam se ljudi obraćaju za pomoć?
Ljudi najčešće dolaze zbog anksioznosti, iako ima i drugih problema – depresije, bračne prevare, težina pri donošenju odluka, problemi u postavljanju granica.
Antonija, nedavno ste otišli iz školskog sustava i otvorili vlastiti obrt. Što vas je potaknulo na tu odluku?
Smatram da je odgojno-obrazovni sustav „na koljenima”, stanje nikad nije bilo lošije, a bojim se da tu još nije kraj. Osjetila sam da je moje vrijeme u školstvu isteklo i da trebam krenuti u drugom smjeru. Moje vrijednosti nisu se više poklapale s vrijednostima sustava u praksi, a za deset godina provedenih tamo stekla sam dovoljno iskustva da to jasno osjetim. Poduzetništvo je oduvijek bio moj san prema kojem sam imala veliko poštovanje, iako sam rijetko o tome govorila. Mislila sam da će se ostvariti tek za nekoliko godina, ali dogodilo se sada i hvala Bogu na tome.
Možete li reći nešto više o Centru za psihoterapiju, edukaciju i savjetovanje Antonija Radoš. Koje usluge nudite svojim klijentima?
Kao što naziv govori, usmjerena sam na psihoterapiju i savjetovanje koje radim iz logoterapijske perspektive. Osim toga, održavam edukacije, predavanja, radionice iz različitih područja osobnog rasta i razvoja.
Možete li dati primjer tehnike koju koristite u svom radu, a pokazala se veoma korisnom za klijente?
Jedna od vrijednih i meni dragih tehnika je derefleksija odnosno odmak od problema i preusmjeravanje na stvari koje volimo, na hobije, trenutke uživanja, mala zadovoljstva koja često podcjenjujemo. Mislimo da nas mogu usrećiti samo velike stvari, no ako ne mogu ove male neće moći ni velike.
Što Vas ispunjava i daje smisao Vašem životu?
Ispunjavaju me promjene drugih ljudi. Činjenica da sam, ponekad, mala karika na njihovom putu promjene.
Što smatrate svojim najvećim postignućem?
Mislim da je najveći uspjeh vidjeti promjenu na svojem klijentu, pogotovo kada je promjena gotovo opipljiva. To u meni stvara osjećaj ponosa. Isto tako, osobnim postignućem smatram svoje unutarnje promjene, ponekad male, ponekad velike.
"Mislimo da nas mogu usrećiti samo velike stvari, no ako ne mogu ove male neće moći ni velike."
Kako logoterapija i vjera pomažu Vama u poslovnom i privatnom životu?
Logoterapija mi pomaže poput hobija. Svoje zanimanje volim i u njemu uživam. Studij mi je promijenio pogled na svijet i dao novu perspektivu. Vjera me drži na životu u najtežim situacijama i čini boljom osobom. Svaki dan upoznajem novu dublju dimenziju vjere i na taj način otkrivam samu sebe.
Možete li navesti primjer najveće boli s kojom ste se susreli u radu s klijentima? Kako pomoći osobi koja je izgubila svaku nadu?
Osobno najvećom boli smatram smrt djeteta.
Svaka je situacija teška na svoj način, uvijek je uključeno više faktora. Da je jednostavno, čovjek ne bi trebao pomoć stručne osobe. Rekla bih da je takvo nešto teško preživjeti bez vjere. Potrebno je pronaći novi smisao jer su djeca često smisao života svojih roditelja. Poistovjećivanje s Marijinom boli jedan je od načina nošenja s takvom teškom situacijom. Potrebno je i vrijeme, tugovanje, bol se mora odbolovati, ali ta bol se može i nadrasti. Mnogi roditelji koji su izgubili djecu osnivaju udruge, zaklade, svojim iskustvom pomažu drugima, promiču vrijednosti za koje žive i daju novi smisao svojem životu i životu svojeg izgubljenog djeteta.
Što biste za kraj poručili čitateljima koji su u potpunom očaju i beznađu?
U takvim slučajevima uvijek preporučim tri koraka vjere prema Miji Baradi. Učim ih prihvaćati, zahvaljivati i moliti Gospodina da se proslavi. Upućujem ih da čine ono što ih opušta, što im barem malo pomaže da se lakše nose s teškoćom, makar i na pola sata. Nastojim im pomoći da prežive dan po dan, ne više od toga. Učim ih malim koracima. Napredak se uvijek brzo osjeti, brže nego što su mislili. Trauma uvijek traje dulje nego što želimo stoga je važno naučiti umijeće malih koraka.
„Ne možemo svi činiti velika djela u svom životu, ali možemo činiti mala djela s velikom ljubavlju.”
(Sveta majka Terezija)