Krivnja, kralježnica i konobarica bez osmijeha
PETAK, 25.SRPNJA 2025.
Zakasnila sam u život
– Zakasnila sam u život.
– Molim?
– I sve drugo. Ali prvenstveno u život.
Tako je započela. Sjela je, uzdahnula i rekla da se osjeća kao neispravan hladnjak – sve u njoj je pomalo pokvareno, ali još nije odbacila nijednu emociju.
Razlog dolaska: krivnja
Ne zbog zločina, ne zbog poreza, nego – kako je objasnila – zbog svih mogućih razloga.
– Prvo, mama. Zvala me da idemo na hodočašće. Rekla sam da ne mogu. Bila sam umorna, najavljena kiša, nove tenisice uvijek nažuljaju… Ma znate kako to ide.
Znam. I čekam “ali”.
– Ali sad se osjećam kao da sam je napustila u pustinji s jednim paketom napolitanki i vjerom u bolje sutra.
Folklor, parfemi i duhovni rast
– Onda folklor. Imam četrdeset. Kad me zavrte, mozak mi se spusti u pete. Plesni je partner dvadeset godina mlađi. Osim što prtlja s koracima, koreografija je uglavnom trzanje glave doslovno za svakom suknjom.
Od oblaka parfema što se za njim vuče – mješavina losiona, testosterona i greške u odgoju – još mi se uvijek vrti.
Rekla sam da odustajem. Prijateljica je to, očito, doživjela kao tešku izdaju, kao da sam joj isključila centralno grijanje usred veljače i rekla da je to zbog duhovnog rasta.
Napojnica i osjećaj krivnje
– Konobarica me nije pogledala.
– Dooobro? – rekoh.
– Nisam ostavila napojnicu jer nisam imala sitno. Sad mislim da sam je duboko povrijedila i da me ogovara s kolegama iza šanka.
Krivnja, rekoh u sebi, čudesna sila.
Preuzeta očekivanja
Na terapiji smo otvorile temu preuzetih očekivanja – onih koja nam ne pripadaju, ali ih nosimo kao poklon koji nikad nismo željeli, no i dalje stoji na polici i skuplja prašinu.
Šteta baciti.
– Osjećam se loše kad je netko razočaran zbog mene – rekla je – čak i kad nisam napravila ništa loše.
– I?
– Pa onda idem popravljati. Ili se ispričavam. Ili sam sluga pokorni i trčim.– Trčite?
– Da. Ne pitajte. Vozila sam šefičinu mamu iz zračne luke, pokupila joj cipele kod postolara i kod kuće radila analize za posao do kasno u noć. Sve to samo zato što je šefica naišla kada sam kolegici rekla da je pravi davež. I naravno – čula je.
Što je istina?
Kada je napokon udahnula, upitala sam je:
– Što je istina? Što su Vam roditelji govorili kada ste odbili nekoga, kada ste ogovarali nekoga, kada je netko bio razočaran Vama?
I dogodilo se nešto… nije to bilo prosvjetljenje.
Više kao lagani pomak iznutra, kao kad shvatiš da si kupio pogrešan deterdžent, ali rublje svejedno miriše.
– Da, istina je istina. Ne želim ići na hodočašće, ne želim više plesati u folkloru, nisam imala sitno za konobaricu i šefica je davež.
Roditelji su mi doista usadili krivnju kad god je netko bio tužan zbog moje odluke ili kada nisam ispunila očekivanja koja su drugi imali od mene.
Nije problem što ljudi imaju očekivanja, nego što ja ne razlikujem koje su njihove, a koje moje potrebe.
Želim li se svima svidjeti – ili želim biti u nutarnjem miru i zadovoljstvu?
Shvatila je.
– Imam pravo na vlastite odluke, iako se drugi neće slagati, iako će biti ljuti ili tužni.
I točno u tom trenu se – nasmijala.
– I još nešto… Ako me prijateljica više ne voli jer neću u kolu vrtjeti glavu do išijasa, možda naše prijateljstvo i nije bilo tako duboko i iskreno.
– A konobarica?
– Njoj ću ostaviti napojnicu drugi put. Ili ću otići i po njezinu mamu u zračnu luku. – nasmijala se.
Zaključak
Ponekad krivnja nije znak da smo nešto loše učinili, nego da nismo uspjeli biti ono što jesmo ili ono što su drugi očekivali.
To nije grijeh – to je ljudskost.
Određivanje prioriteta je sloboda.
Ponekad je najbolji znak dobrog zdravlja:
odbijanje mame,
odustajanje od folklora,
i miran san – bez izgovora i bez krivnje.
Piše: Ivana Ćosić