Opasnost demoniziranja
mentalnih poteškoća
PONEDJELJAK, 3. STUDENOGA 2025.
Kada duhovna pomoć postaje zamjena za stručnu
Osobe koje pate od različitih mentalnih poteškoća u mnogim slučajevima pomoć potraže kod svećenika. To je lijep znak da ljudi još uvijek imaju povjerenja u Crkvu i da čeznu za Bogom. Problem nastaje ako se takvim osobama olako postave duhovne dijagnoze ili kad se njihovo mentalno stanje demonizira, a posebno ako takve dijagnoze postavi svećenik koji ima jak autoritet u očima osobe koja mu se obratila za pomoć. Osoba radije vjeruje svećeniku negoli svome liječniku ili terapeutu i tu dolazi do toga da, nažalost, mnogi odbijaju uzimati svoju terapiju, već sve žele riješiti molitvom, postom i različitim žrtvama. Kako se stanje ne popravlja, osobu se može još više opteretiti u smislu da treba još više moliti i činiti pokoru. Tada se rađa duboka krivnja i osjećaj napuštenosti od Boga jer osoba misli da, budući da ne moli dovoljno, Bog ne može pomoći. Kao da se Boga pokreće našom molitvom jer je on inače hladan i pasivan. Puno se mora moliti kako bi ga se uvjerilo da pomogne. Sve to skupa dodatno iskrivljuje sliku o Bogu, zatim sliku o svom mentalnom stanju, pa osoba ulazi u začarani krug krivnje, straha, napuštenosti i demoniziranja svoga života i okoline. Osobno susrećem ljude koji u svojoj glavi imaju sliku da su Bog i đavao podjednako jaki ili, u još goroj varijanti, da je đavao jači. Ti ljudi na svakom koraku vide napasti i zamke te su neprestano tlačeni, a Bog kao da je nemoćan da ih oslobodi. Mole po cijele dane, samokažnjavaju se i smatraju sebe nevjernicima ako potraže psihološku pomoć.
Iskrivljena slika o Bogu i sebi
Smisao nije da se isključuje duhovna pomoć, ali, kad je mentalno zdravlje u pitanju, važan je trezven pristup i biti svjestan da se tom problemu pristupa na integrativan način. Važno je da mi svećenici ljudima govorimo o važnosti stručne pomoći kroz psihijatriju i psihoterapiju. Naravno da je itekako poželjno blagosloviti osobu i pomoliti se s njom kako bi doživjela iskustvo prihvaćanja i Božje ljubavi. Treba je duhovno pratiti i biti joj podrška, u razgovorima govoriti o Božjoj ljubavi koja se ne zaslužuje silnim žrtvama i pokorama, svjedočiti Boga nježnosti, a ne krutosti. Krist je svojom žrtvom na križu pobijedio đavla i ta istina može itekako terapijski djelovati na osobu. Potrebno je svjedočiti snagu dobra koje dolazi od Gospodina, a ne stavljati naglasak na zlo.
Suradnja i dijalog
Zatim, kada je molitva u pitanju, poučavati o različitim oblicima molitve i pomoći osobi da pronađe način koji je za nju ljekovit i oslobađajuć, a ne da molitvu gleda kao mučenje ili magiju koja će sve riješiti. Važno je buditi nadu, a ne sijati strah i postavljati se na način kao da ja kao svećenik posjedujem potpunu istinu o zdravstvenom stanju te osobe. Danas je potreban dijalog i suradnja te da učimo jedni od drugih. Svećenik ne smije biti osoba koja se uzdiže iznad ostalih ljudi koji su svoj život posvetili kako bi pomagali ljudima s mentalnim poteškoćama. Svećenik je pastir koji okuplja, povezuje i na taj način doprinosi društvu. Suradnja s psihijatrima i psihoterapeutima itekako može biti jedan oblik evangelizacije i širenja Radosne vijesti koju nam je Isus donio.
Piše: p. Ivan Raljušić