PONEDJELJAK, 25. KOLOVOZA 2025.
Kako sam iz tame raznih dijagnoza pronašla put prema iscjeljenju
PIŠE: SABINA KAVUR
M.M. s nama dijeli svoju životnu priču od pojave prvih simptoma anksioznosti i depresije do dijagnoze PTSP-a u nadi da će njezino iskustvo boli i patnje pomoći drugima. Možda baš tebi koji ovo čitaš. Iz osobnih razloga želi ostati anonimna. Za sebe kaže da bi o svom životu mogla napisati knjigu. Nadam se da će to jednog dana zaista i učiniti.
Na samom početku želim naglasiti da se nikakav oblik nasilja u braku (psihičko ili fizičko) ne smije tolerirati, a od zlostavljača se treba udaljiti. Također, svaki brak koji je od početka temeljen na lažima pred Bogom nije valjan, te je moguće dobiti crkveno poništenje braka.
Dolazim iz malog mjesta u Bosni i Hercegovini gdje sam živjela s roditeljima, braćom te djedom i bakom. Dio svog školovanja provela sam u Zagrebu u učeničkom domu, no zbog psihičkih problema vratila sam se kući. Tada su se počeli javljati ozbiljni simptomi – snažan strah od ljudi, suicidalne misli, burne reakcije, impulzivnost, perfekcionizam…
Sa osamnaest godina dijagnosticiran mi je anksiozno-depresivni poremećaj i ovisni poremećaj ličnosti.
Počela sam sa psihoterapijom i uzimanjem lijekova, ali napredak je bio minimalan. U ranim dvadesetima prestala sam uzimati terapiju te sam zbog toga završila u bolnici. Nakon hospitalizacije nisam se uspjela zaposliti, pa sam povremeno čuvala djecu
svoje rođakinje. Tek nakon smrti mog oca upoznala sam jednu divnu, suosjećajnu psihologinju koja mi je uz lijekove i molitvu puno pomogla.
U isto vrijeme, moj je brat doživio tešku prometnu nesreću zbog koje je bio u životnoj opasnosti. To me dodatno potaknulo da se nastavim boriti. Nakon nekog vremena sam se zaposlila, počela vježbati i paziti na prehranu.
Ubrzo sam se udala i sa suprugom preselila u inozemstvo. Tamo sam radila i učila strani jezik, ali sam u sebi osjećala da nešto nije u redu. Nažalost, ispostavilo se da suprug nije bio iskren – skrivao je da pije, bio mi je nevjeran i emocionalno me manipulirao do te mjere da sam izgubila samopoštovanje.
Nakon razvoda vratila sam se u Bosnu i Hercegovinu. Tada su mi dijagnosticirani granični poremećaj ličnosti i teži oblik posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP).
Nova terapija djelomično je pomogla, ali i dalje sam imala intenzivne noćne more, često sam plakala i teško obavljala i najjednostavnije zadatke.
Unatoč svemu, nastavila sam redovito ići na psihoterapiju, uzimala sam lijekove, ponovno počela vježbati, zdravije se hraniti i više moliti. Mnogo su mi značili i razgovori s časnom sestrom i svećenikom.
Nažalost, moji najbliži nisu uvijek znali ili mogli u potpunosti razumjeti i podržati me. Najveću podršku pružaju mi mama i brat s kojima i danas živim. S mnogim prijateljima sam izgubila kontakt. Moj proces iscjeljenja još traje. Noćne more su i dalje prisutne i teško mi padaju, ali uz sve ove korake uspijevam funkcionirati. Uspjela sam se i ponovno zaposliti. Prije sam se stalno sažalijevala, a danas znam da se moram naučiti nositi sa svojim stanjem.
Moj pokojni otac znao je reći: „Nije bitno koliko puta padneš, uvijek za jedanput
više ustani.”
Vjerujem da se sve dogodilo s razlogom. Možda me Bog na ovaj način spasio i sačuvao mi život. Svi mi imamo izbor i zato se trudim ne vjerovati lažima kad dođu kušnje, napasti i crne misli. Znam da se trebam oduprijeti i oprostiti svima koji su me povrijedili kako bih mogla zacijeliti svoje rane.
Iako mi je to još uvijek teško, osjećam Božju blizinu. Kao da mi poručuje: